Niko nije toliko Bosna kao što je to Al’ Dino. Tekstopisac, kompozitor, aranžer, multiinstrumentalista… reklo bi se, i jedan od poslednjih pravih kantautora na našim prostorima. Kombinujući raznorodne elemente iz bogatog balkanskog folklora izgradio je muzički pravac po kome je postao i ostao prepoznatljiv u regionu.

Prvi album snimio je 2000. godine pod nazivom “Odlaziš”. Istoimena pjesma munjevitom brzinom odjeknula je Bosnom, a i šire i postala veliki hit. Nakon albuma „Na drugoj adresi“ i „Kopriva“, koji je nadmašio sva očekivanja po popularnosti i prihvaćenosti, numere „Kopriva“, „Čaršija“, „Kad me, Bebo, ne voliš“ postaju regionalni hitovi, a uspješan niz nastavlja se kompozicijama „I sad me po tebi poznaju“, „Srce se predalo“, „Odlazim sa ovog svijeta“…

Muzici ne možemo dati prefiks

Ponikao na bosanskoj sevdalinci, kao tinejdžer je zavolio i džez, i to je odredilo njegov dalji muzički angažman kao bas gitariste na mnogim džez sesijama.

„Džez mi je ostao prva ljubav, pošto sam ja instrumentalista. Prvenstveno sam svirač, pa i glas koristim kao instrument. Čitav život sam vježbao sviranje, pa me je džez ponio najviše jer to je najvirtuoznija muzika, koju sluša struka. Ona nije za široke narodne mase jer je prekomplikovana za uho običnog čovjeka. Ipak, onaj moj etnos odakle potičem, bosanski štih, baziran je na sevdahu. Naravno, nismo konzervirani, ako ograničimo sevdah samo na Bosnu zaboravićemo da je Ksenija Cicvarić najbolja pjevačica sevdalinki, po mom mišljenju. Sevdah je svakog onog ko ga voli i osjeća. Muziku ne možemo zavezati, ne možemo joj dati prefiks. Muzika putuje bez pasoša“, kaže Al’ Dino za Portal Radio televizije Nikšić.

Zemlja krvi i meda

U svom stvaralštvu, uz klasični šlagerski aranžman, kombinuje prizvuk bosanskog i balkanskog podneblja, starogradsku muziku, ali i pravce poput roka i fada.

„Balkan je jedinstven prostor, to ima prednosti i mane. To je jedna kultura, jedan narod. Svaki čovjek sa ovih prostora je meni moj, naš čovjek. Čim izađemo negdje vani mi smo naši, čim se vratimo ovdje počnemo „ja sam ovo, ti si ono“.

Balkan je čudan, „bal“ je na tuskom med, a „kan“ je krv. Koliko je lijep, toliko zna biti i surov. Ja sam narodni čovjek koji uzima narodni izraz i stavlja ga u svoju muziku. Sin sam običnih ljudi, živio sam i živjeću s narodom.

Specifičan sam po tome šta sve slušam na YouTube-u. Neku noć sam zadernečio sa prijateljima i slušali smo Vitni Hjuston, pa Vidu Pavlović, pa neku tursku muziku, Milančeta Radosavljevića, Pink Floyd. Mi možemo da uživamo i uz zapadni, orijentalni, makedonski, bugarski melos. Zapadni čovjek ne može, on ima samo jedno“, objašnjava umjetnik.

Ratni vihor ga je devedesetih godina prošlog vijeka nanio put Mađarske, a zatim i u Njemačku, gdje je kao bas gitarista nastupao sa našim muzičarima u dijaspori, ali i sa internacionalnim zvijezdama.

„Bio sam u Mađarskoj, gdje sam radio na pijaci sa Ciganima četiri mjeseca. Bio sam jedini bijeli čovjek. Spasili su me ti ljudi od kojih sam najmanje očekivao. Tako to u životu bude. Ljudi koji su bili na marginama i nismo imali doticaja sa njihovim životom od svih su mi najviše pomogli. Onda sam svirao po zapadu dugo godina, tek sam posle počeo da pišem i komponujem.

Ja živim u Sarajevu, a rođen sam u Jajcu, gradu u kome je rođena i Jugoslavija. I ostao je u meni taj jugoslovenski duh. Meni je bilo svejedno da li sam u Štutgartu ili u Sarajevu kad nisam kod svojih kući. Što je čovjek stariji sve ga više vuče rodni kraj. Svi su umjetnici malo osjetljiviji na realnost, tako da ja vidim u svemu dušu, i u kamenu, drvetu, ulici, rijeci… nije mi nužno da moram sretati ljude. I ta trava je moja, ona mene pamti kad sam se po njoj igrao lopte“, sa sjetom u glasu priča Al’ Dino.

Sevdah najmanje veze ima sa Turcima

Ne stvara komercijalnu muziku, niti kalkuliše sa modernim trendovima. Piše onako kako osjeća i kako mu duša nalaže. Često kaže da je potrebno da prođe određeno vrijeme da bi njegove pjesme pronašle put do srca ljudi. Ponekad piše i za druge kolege, sa ništa manje uspjeha, što se najbolje očituje u pjesmi „Mojoj majci“ koju je snimila Hanka Paldum.

„Mi stvaraoci imamo plodne i neplodne dane, kod mene ima dosta tog neplodnog perioda. Muka je izvući pjesmu iz tog nekog informacionog polja. Ja sam znao pisati, i vuče me na neku pjesmu koju znam, onda moram pobjeći od te pjesme, da ne bude plagijat. Mi imamo dvije vrste znanja, ono koje dobijamo odnekud gore, koje nikad nije rođeno i nije viđeno, a imamo i mnogo informacija koje smo usvojili. Teško je razabrati šta je izvorno, a šta si već čuo.

Uvod pjesme „Kopriva“ je kombinacija Vizantije i Irske. Dugo vremena sam izučavao i irsku i vizantijsku muziku. Vizantijski uticaj je ovdje neosporan, kao što je i sevdah. Sevdah najmanje ima veze sa Turcima. Turska muzika je pretežno u molu, a mi imamo dosta sevdalinki koje su durske. Emocija sevdaha je vezana za Španiju i Portugal jer su mnoge sevdalinke u Evropu donijeli Jevreji Sefardi koji su pretežno naseljavali krajeve u kojima žive muslimani. Oni su donijeli pjesme „Kad ja pođoh na Bembašu“, „Moj dilbere“, „U đul bašti“… neke su i autorske, poput „Azre“ Hajnriha Hajnea. Najljepše sevdalinke za koje mislimo da su izvorne napisao je Dragiša Nedović. Sevdah je kao neka lijepa kuća u koju je svako stavio ciglu, prozorčić“, navodi Al’ Dino.

„Sve više imamo zapadni pristup životu, vrednujemo ljude onoliko koliko imaju para. To je najjadnije moguće vrednovanje čovjeka, ali je nažalost sve više tako. Tako je u materijalnom svijetu. A u ovom mom novac je nužno sredstvo, platežno moraš imati da naspeš gorivo, platiš struju i tu se sve završava.

Meni je prva asocijacija na takvog čovjeka, neopterećenog šablonima, Miladin Šobić, kome je karijera trajala nekoliko godina, a više je ostavio traga nego neki za 40 godina. Zatim Balašević, Oliver, Džiboni, Arsen Dedić, Kemal Monteno. Ni najpametniji, najumniji ljudi nisu imali puno para. Da nešto ima u tim parama oni bi ih imali. Tin Ujević je bio siromašan, Aleksa Šantić, to su meni uzori. Mi stvaramo to javno dobro. Muzika je naša onog momenta dok ne izađe iz nas. Ti si njen gospodar dok je ne izgovoriš“, kaže Al’ Dino.

Obrazovanim čovjekom je teže manipulisati

U kulturu se, prema njegovim riječima, vrlo malo ulaže, jer kad je čovjek kulturan, obrazovan, načitan, teže je njime manipulisati.

„Želeći da razumijem paradokse i apsurde ovih prostora, vraćam se ljudima koji su to već skoro pa definisali i ostavili ta nepisana pravila. Ivo Andrić, Meša Selimović, Miloš Crnjanski, Danilo Kiš… to su ljudi koje svijet ne može da razumije. Često mislim da sam ja nešto novo otkrio i onda vidim da su to ljudi odavno zapisali, tako da su to već utabane staze po kojima mi trebamo hodati. Ali moramo jedan zupčanik da preskočimo, jer ponavljamo istu grešku i želimo da nas smire oni koji po svijetu prave ratove i od njih vrlo dobro žive“, zaključuje Al’ Dino za Portal Radio televizije Nikšić.

Nikola Kankaraš

Foto: Portal RTNK