Sep 30, 2019
Posted by: Lozen

Ćopiću, orlovi sad prerano lete

Čekajući dogovoreni sastanak u Gaju ne mogu a da se ne zapitam hoćemo li se prepoznati kad se opet sretnemo moje djetinjstvo i ja. Šta, čika Branko, ako ne bude ničeg lijepog o čemu bismo pričali, kraj vatre u logoru Tepsija? Moju baštu sljezove boje davno su zapalili, ujedno mi paleći i vjeru u čovjeka. I sam znaš kako je prošao tvoj djed Rade kada te učio da vuk može biti zelen, ako ti to Branko Ćopićželiš. I mi smo, njihovom voljom, postali slijepi za boje. Nije ni danas pametno gledati svijet sopstvenim očima. U ratu maštamo o miru, u miru pričamo o ratu. Da se ne ponovi. A ponoviće se. I dalje se „umnožavaju crni konji i crni konjanici“, ne sluteći na dobro. Zbog njih orlovi sad prerano lete. Zbog njih nema bašta sljezove boje. Ima nas još što skačemo sa mosta, jer nemamo kuda. Mislim, neka, tako je i bolje, kad nije život neka nam smrt bude po volji. Znam da te neće začuditi što sam djetinjstvo zaboravila, Dobro se zaboravlja, znaš po sebi. Sad nas uče da loše pamtimo. Da bi se svetili. Čika Branko, sumnjivi su neki tipovi u čitankama ali nam ne daju da u njih sumnjamo. Sumnja je za dokone, kažu. Došlo vrijeme da u prijatelju prepoznaš neprijatelja, ako dublje pogledaš. Govorio si da ne valjaš, ne daju ni nama da valjamo, ali evo mi Ježurka Ježić šapće:

„ Svako se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone“

Foto:Unsplash

Slične objave

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Design by: Webfox.me                                                               © Copyright Lozen.me 2018                                                                   kontakt@lozen.me