Marina
Apr 04, 2020
Posted by: Lozen

Marina Medojević pomaže drugima i iz karantina

Crna Gora se, zajedno sa cijelom planetom, bori protiv virusa covid 19 ali onaj virus koji je odavno među nama i sve je prisutniji je virus siromaštva. Pandemija će, po najavama, izazvati ekonomsku krizu na globalnom nivou što će se odraziti i na našu zemlju, čiji su glavni prihodi od turizma, samim tim će se stopa siromaštva povećati i sve će biti vidljivija podjela između bogatih i siromašnih. Banka hrane CG već deceniju cijelu pomaže siromašnim porodicama i pojedincima u Crnoj Gori, a njena predsjednica Marina Medojević ovih dana pomaže drugima i iz karantina. Sa njom sam razgovarala o humanitarnom radu, karantinu, metodama za poboljšanje položaja ugroženih sa nadom da ćemo uspješno prebroditi ovu krizu i da ćemo i mi ostali biti solidarni i humani.

  1. Prije deset godina pokrenuli ste ,,Banku hrane” i za taj vremenski period pomogli ste značajnom broju porodica a nijeste imali ni najosnovnije uslove za rad. Sem Vaše neupitne humanosti šta Vas je motivisalo da pokrenete ,,Banku hrane” i da istrajavate u humanitarnom radu bez obzira na okolnosti?

U martu, davne 2010. godine ja i dvadesetak ljudi smo se okupili kako bi pronašli način da pomognemo ljudima u stanju socijalne potrebe. Registrovali smo se 30. marta pod nazivom: ,, Humanitarna fondacija, Banka hrane Crne Gore”, i zakoračili putem humanosti. Mene su predložili za predsjednicu jer su znali da sam empatična i veoma odgovorna osoba. Uostalom, bila sam među rijetkima koja se, iako diplomirani ekonomista po struci, nalazila na birou rada dvadeset godina ( sada je već trideset, imam u okviru toga svega oko 4 godine radnog staža). Smatrali su da ću biti najpredanija ovakvom zadatku, a ostali su se uključivali kako su i koliko mogli, ili imali potrebu za ovakvim vidom aktivnosti. Do duše, razumjeli su moju potrebu da budem od koristi što je možda i jedna od mojih dominantnijih osobina. Kad smo počeli, očekivali smo samo onaj lijepi momenat iz humanitarnog rada, željeli smo da pomognemo ljudima sporadičnim akcijama i pozitivnim impulsima koje takav rad može da  donese. Očekivali smo nasmijana lica uslijed pružene pomoći i ličnu satisfakciju zbog učinjenog. No istina je bila mnogo surovija. Mi, zapravo, nismo imali ideju u što se upuštamo. Sakupljanje namirnica i higijenskih sredstava nije bio ni prvi korak onoga što nas je sačekalo. Činjenica da u našoj zemlji postoji frapantan broj ljudi koji nemaju osnovnih uslova za golu egzistenciju, svakog “normalnog” bi odgovorio od ovakve ideje. No, ja sam željela da budem optimistična, jer sam cijelim svojim bićem vjerovala u ono čemu sam se bila zaputila.

  1. Ko Vam pomaže u radu i kakvu saradnju imate sa nadležnim institucijama?

Prvih godina sarađivali smo sa svim Centrima za socijalni rad u našoj državi. Smatrali smo da je to ispravan put i da ćemo tako pomoći najširem krugu ugroženih. Potpisali smo Sporazume o saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja koje je tada predvodio gospodin Numanović. Nedugo nakon toga potpisali smo i sporazum sa Ministarstvom poljoprivrede na čijem je čelu bio gospodin Tarzan Milošević. Sve ovo, bile su preporuke Evropskoj federaciji Banaka hrane. Oni su nam (neuobičajeno) nakon godinu od kad smo postali najuspješnija Banka hrane po donacijama u odnosu na broj stanovnika, platili zakup za kancelariju i magacin (u trajanju od godinu dana) smatrajući da će na taj način biti primjer državi i društvu, kako bi i oni trebali podržati ovakvu organizaciju. Nisu bili u pravu. Mi smo neko vrijeme sarađivali sa Centrima za socijalni rad širom Crne Gore, no nakon izvjesnog vremena pokazalo se da nam kriterijumi za odabir porodica a ni motiv pomaganja nisu isti. Sa mukom smo, i velikim angažmanima dolazili do namirnica i higijenskih sredstava, a Centri za socijalni rad su po svojom kriterijumima birali koga će pozvati da uzmu tu našu pomoć. Volonteri su bili u prilici da na podjelama ispred Centara za socijalni rad, vide razne anomalije sistema pri odabiru porodica i raspodjele pomoći. U zadnjoj podjeli pri saradji sa  Ministarstvom rada, koja je organizovana u više gradova, a za čiju nam je regularnost svojim autoriterom kako nam je i sam kazao, garantovao direktor direktorata MRSS gospodin Goran Kuševija, došlo je do velikih propusta. Od naših volontera tražili su izvještaje, kako bi se navodno sankcionisali zaposleni a i oni koji su (iako ne siromašni) dobili našu pomoć. (Mi imamo sve te mejlove.) Volonteri su opisali propuste ali nisu htjeli da daju imena ljudi jer su smatrali da to nije njihova obaveza (neće da špijuniraju ljude). Nakon toga smo prekinuli saradnju sa gospodinom Kuševijom vezano za podjelu donacija, međutim nastavili smo da obavještavamo i njega i ostale u sistemu o problemima porodica. Na veliku žalost rijetko je kada bila neka ozbiljnija pomoć  porodicama, osim male jednokratne pomoći. Banka hrane i ja lično smo se sasvim neočekivano našli u ogromnim problemima. Mi smo željeli da pomažemo i da sa tom aktivnošću dobijamo pozitivne vibracije, da svoje živote učinimo boljima-pomažući, ali dobili smo nešto sasvim drugo. Stalno se susrijećemo sa ljudima na ivici egzistencije za koje društvo ne mari. Da biste dobili socijalnu pomoć potrebno je da nemate bukvalno ništa da bi dobili praktično ništa. Najčešće oni koji su korisnici socijalne pomoći, nakon što dobiju tu smiješno malu pomoć (od 63 do 130€) ostanu praktično bez nje.

Plate stan, u najboljem slučaju ako mogu i struju i ostanu bez ijednog eura. Ako nisu korisnici Narodne kuhinje oni su bukvalno gladni. Oni moraju, kako im se savjetuje u Centrima za socijalni rad da se snalaze. Kako se snaći i prehraniti mjesec dana je zagonetka. Njih praktično institucije upućuju na crno tržište a pored rizika, ni tu nema dovoljno radnih mjesta. Ako ih neko “otkuca” da rade na crno gube socijalu. A sta sada da rade oni kada nema posla jer je epidemija. Uz pomoć dobrih ljudi, prijatelja Banke hrane uspjeli smo u zadnjih deset dana , pomoći  skoro 600 porodica sa osnovnim životnim namirnicama i higijenskim sredstvima. Dobri i savjesni ljudi  su uzimali kontakte porodica iz mnogih  gradova Crne Gore od nas,  i nosili  dragocjenu pomoć. Spasili  smo tako  mnoge,  od  izvjesne gladi. Podijeljeno je oko 5 000  eura na ziro račune  porodica a sve od novca humanista, ljudi koji čine mrežu dobra Banke hrane Crne Gore. Ti ljudi su saveznici Banke hrane  čitavu  deceniju i zbog njih nije uspjeh Banke hrane sa preko 22 000 namirenih  porodica,  bio slučajan. To je pobjeda humanista  nad  sebičnima. Kroz humanitarni rad smo  upoznali    ljude koji su od svog malog prihoda, odvajali dio i pomagali onima koji imaju manje od njih. I ovih dana su to radili. Zahvalni su Bogu ili sreći  da još rade pa mogu odvojiti i pomoći. To su ljudi koji se saosjećaju  sa onima koji nemaju načina da zarade ni jedan euro koji život znači. Na svako naše hvala, kažu taman posla to je naša ljudska obaveza. Oko 200 000  ljudi sistem je nazvao leziljebovićima koji neće da rade. A radili su  oni i te kako ali se za njh znalo nije jer nisu prepoznati u sistemu. Njihov rad je nesiguran i neizvjesan. Zavise od dnevnice koju zarade radeći kao konobari, obezbjeđenje , vodoinstalateri, elekričari, bebi siterke, spremačice stanova, ulaza i poslovnih prostora, taksisti…Mnogo je onih koji rade po nekoliko mjeseci u inostranstvu da bi zaradili za svoju porodicu. Svi su oni sada bez ikakvih prihoda. A da ne pominjemo one koji žive od minimalnih  penzija, plata, socijalne  pomoći. A tek nezaposlene koji godinama čekaju na Birou rada, radnike propalih firmi, gubitnike tranzicije koji nemaju euro prihoda a nemaju potrebne godine za penziju. A tek samohrane roditelje čiji bivši partneri ne plačaju alimentaciju. Pa bolesne, porodice čiji su članovi ljudi sa invaliditetom. Sve one koji nisu državljani Crne Gore a koji godinama žive među nama  bez mogućnosti da ostvare zdravstvenu zaštitu, socijalnu pomoć. Bogatih nigdje nema da pomognu ljudima, oni njihovu muku ne osjećaju, ne tiče ih se, izdigli su se iznad sirotinje raje. Teret ove krize se mora prebaciti na bogate, oporezovati ih. Obavezati one koji su zahvaljujući monopolu stvorili bogatstva svjetskih razmjera da pomognu da se ljudi prehrane, da plate račune. Država mora biti pravedna a ne po prepoznatoj formuli pomagati podobne. Ovo je vrijeme solidarnosti a ne elitizma. Nepristojno je biti bogat među siromašnima a posebno mahati time. Opasna je to  pojava u društvu.

  1. U našem društvu se siromaštvo prenosi sa generacije na generaciju, kao dio nasleđa, neke porodice su generacijski siromašne. Kako prekinuti taj niz i učiniti da djeca imaju bolje uslove za život od roditelja?

Siromaštvo se vrti u krug. Sad su i djeca  siromašnih roditelja postali siromašni roditelji. Ciklično siromaštvo je opasnost. I strukturni problem koji ne može NVO da riješi već isključivo država. Bez sistemskog rješenja ovog problema pomaka nema. Sramota da je sve dobitnike  mnogih  privilegija u drustvu jer veliki broj ljudi zavisi o jednom  besplatnom obroku na dan. Nemamo strategiju za borbu protiv siromaštva i ne vidim da se išta ozbiljno dešava u  socijalnoj politici kako bi se zaštitili ljudi koji na žalost ubrzano gravitiraju  ka siromaštvu ( a kad se jednom uđe u zonu siromaštva skoro da nema primjera- ili ih je veoma malo, da se iz njega izlazi kod nas) iako smo potpisnica Održivih ciljeva razvoja UN 2030 gdje je problem siromaštva izdvojen kao br 1.

  1. Sve je dublji jaz između bogatih i siromašnih, pandemija će učiniti da on možda postane i nepremostiv. Kako pomoći onima koji su u apsolutnom siromaštvu?

MarinaaNajdjelotvornija društvena borba protiv siromaštva je kvalitetno obrazovanje i zdravstvo dostupno svima, stvaranje uslova za otvaranje kvalitetnih poslova, podizanje iznosa minimalne plate, oporezivanje kapitala, zapošljavanje nezaposlenih, pravednija raspodjela i pravednije oporezivanje plate i podizanje dohotka stanovništva. Socijalne prodavnice su jedna od mogućnosti  kada je u pitanju  pomoć ugroženima i borba protiv bacanja hrane (na polju, marketima, uvozu, hotelima..)  i jedan od načina umanjenja siromaštva. Sada bi Vlada mogla ljudima dati bonove za namirnice i higijenska sredstva kako bi imali najosnovnije i upravo na taj  način i pokrenuli socijalne prodavnice. Obezbjeđivanje socijalnih stanova, knjiga i školskog pribora za djecu iz ugroženih porodica do sticanja prvog zvanja je neminivnost. Užina u školi kao i prevoz do škole je bez alternative za zemlju koja hoce da preventivno djeluje na siromaštvo djece. Sva djeca iz socijalno ugroženih porodica moraju dobiti od države dječiji dodatak koji mora biti prilagođen njihovim potrebama. Sada ga primaju samo korisnici socijalne pomoći i to za maksimalno troje djece u iznosu neprihvatljivih 24€ po djetetu. Kako bi siromaštvo bilo smanjeno moraju se ljudi, koji su u stanju socijalne potrebe zapošljavati, za šta moraju postajati posebni programi stimulisanja poslodavaca. Potencijal za smanjenje siromaštva leži u uvođenju progresivnog oporezivanja poreza na platu i poreza na dobit firmama. Takođe tu je i naplata poreskog duga kao i smanjenje ogromnih plata i drugih primanja javnim funkcionerima. Ja kao diplomirani ekonomsta i kao human čovjek uočavam da je neravnopravnost ono što obilježava našu zbilju. Naša država radi sve da onima koji imaju kapital olakša i obezbijedi razne benificije i poreske olakšice dok na drugoj strani malom, običnom čovjeku tovari sve i svašta ( akcize, poreze, održive izvore energije i sl.) Država socijalne pravde u Crnoj Gori ne funkcioniše, iako stoji u prvom članu našeg Ustava. Mnogo veće su podjele između onih koji imaju dvije-tri kuće i nekoliko automobila i onih koji nemaju večeru, i onih koji imaju nekoliko poslova i nekoliko plata i onih koji ne rade nigdje. Ljudi imaju velike probleme, egzistencijalne prirode i smatram da oni nisu samo posledica tranzicije nego i nepostojanja plana i mehanizama da se problemi riješe (oni koji su na pozicijama tobože zarad naroda, a u stvari su tu radi sebe i sticanja dobiti). Mladi ljudi odlaze jer nemaju perspektivu, zaposlenje, rješavanja stambenog pitanja, formiranja porodice. Oni koji su ostali mahom žive sa roditeljima i izbjegavaju proširenje porodice, što treba da brine odgovornu državu. Naši ljudi rasuti širom svijeta šalju svojim siromašnim rođacima u Crnu Goru godišnje oko 500 miliona eura, što govori da građani preuzimaju na sebe teret siromaštva usled neadekvatne podrške države.

  1. Zbog intervjua koji ste dali za jedan medij, sa željom da opet pomognete drugima i da apelujete da je pomoć potrebna, izašli ste ispred zgrade i na taj način prekršili samoizolaciju zbog čega ste završili u karantinu. Kako se osjećate? Je li pogrešno pitati koliko Vas je do sad ,,koštala” Vaša humanost i jeste li se pokajali što nijeste neosjetljivi na siromaštvo drugih kao što su mnoge žene u Crnoj Gori?

Ja i  suprug  smo u karantinu jer sam ja dala izjavu od 5 min ispred ulaza, u prvim danima  korona visura  kod nas .Tog dana smo imali dvije zaražene osobe , jednu  u Podgorici, drugu  u Ulcinju. Kako smo stigli iz Švedske gdje sve najnormalnije funkcionise (škole, restorani, tržni centri…ljudi ne nose maske) nisam ni bila svjesna situacije. Na poziv novinara sam izašla da dam izjavu jer sam reagovala srcem, ne razumom. Novinare malo i rijetko zanima problem siromaštva i ovo je bila jedna od prilika koja se ne propušta. Ljudi mi se jako žale na teškoće  i zaista im je brza pomoć bila neophodna. Ako ima nešto dobro zbog moje izjave je da smo uz pomoć ljudi, prijatelja Banke hrane, pomogli preko 600 porodica širom Crne Gore i podijelili oko 5000 € na žiro račun porodica u stanju potrebe. Sve su to uradili ljudi koji čine mrežu dobra Banke hrane. A dala sam i neke predloge u prilogu za našu Vladu, možda su i oni nešto čuli korisno. Žao mi je što ljudi smatraju da sam ih dovela u opasnost, nije mi bila namjera  i to me najviše brine. Iz kuće do novinara i natrag nisam srela nikoga, inače u našoj zgradi malo ljudi živi  a firme ne rade.

Ne znam ni za jednu organizaciju, bilo kog tipa kod nas da je radila čitavu deceniju bez: kancelarije, magacina, auta, novca a dala značajne rezultate. Pomogli smo oko 22 000 porodica , uglavnom višečlanih. Pomnožite ovaj broj sa 4 ili 5 i dobićete respektabilan broj ljudi  kojima je Banka hrane vratila nadu u dobro. Radila sam srcem, bez kalkulacije i to mi je došlo “glave”. Kako bi mi rekli ovi iz države, koji primaju platu za rad sa socijalno ugroženima ,,Vi radite iz ljubavi a nama je to posao” i ljubav nekad zna da dođe čovjeku glave. Kako sam supruga borca protiv režima u Crnoj Gori , to  često zna mnogo da košta.

  1. Pomažete drugima i iz karantina, kako uspijete da se organizujete?

Ovdje u karantinu sam dočekala 10 godina Banke hrane CG i mog rada bez ikakve podrške države. Nastavila sam i odavde da Marina Medojevićpomažem, stalno sam u kontaktu sa ljudima kojima pomoć treba i sa onima koji bi pomogli. Povezujem ih jer je to sada jedini način. Naime samo je data mogućnost Crvenom krstu da pomaže od organizacija u vrijeme korone. Svi drugi će biti sankcionisani. Kako sam ja neko ko ne može da sluša gladne i ne reaguje našla sam način i omogućila ljudima dobre volje da iskažu svoju humanost na način kako njima odgovara: da ponesu hranu i higijenska sredstva porodicama širom CG ili da uplate novac porodicama na njihove žiro račune ili preko pošte

Naša bazična pomaganja su u vidu osnovnih životnih namirnica i higijenskih sredstava. Ali to je samo start. Humani ljudi se javljaju nama i dobijaju direktan kontakt porodice pa pomažu sa hranom, garderobom, obućom, namještajem, pokućstvom, novcem na žiro račun porodica ( kako bi platili struju, nekada im je i oni sami plate, za stararinu, ljekove) sve u skladu sa mogućnostima.

  1. Kad se završi karantin, kad prođe pandemija da li će ,,Banka hrane” nastaviti sa radom, koji su Vam planovi za dalje?

Deceniju svog života sam posvetila Banci hrane. Radila koliko je bilo potrebno, vremenski – bez radnog vremena, bez slobodnih dana. Kada ste posvećeni nečemu, a ja jesam bila, tako mora. Onaj koji ima problem gladi u kući ne može da čeka. A gdje ima gladi ima i bolesti i mnogo drugih problema (odbačenosti od okoline, osuđivanja, prijekora, ponižavanja). Kada gazda najavi da će za tri dana letjeti iz stana ako ne plate oni mene zovu, kada im djeca uplakana dođu kuci jer im se rugaju, oni mene zovu, kada im umre član porodice, mene zovu… dala sam sebe 100% ali se sistemske greške tako ne daju ispraviti. Džaba sam ja izgarala ako sistem nije prepoznao Banku hrane kao partnera, a ni želio da riješi izistinski problem siromaštva. Dugo sam odbijala da se suočim sa činjenicom da je to politička odluka jer su siromašni lak plijen. Ja sam pomagala svima i to je vlast znala. Po meni je, dijeljenje ljudi po bilo kojem kriterijumu osim po stepenu ugroženosti kada je humanitarni rad u pitanju, grijeh. Kako su ljudi vremenom sticali povjerenje u mene sami su govorili kako njima 50€ za izbore znači, isto kao i pomoć u namirnicama koje dobiju ako daju ličnu kartu i ako se vode na evidenciji glasača. Gorak ukus sam osjetila da je mnogo njih koji su u klopci. Zarobljeni su ako misle da dobiju bilo šta od države ako pokažu otpor. Nema jednokratne novčane pomoći, ili ona bude jednom u godini i to recimo 25€. Kako sam ovdje u karantinu zato što mi je glava bila puna patnje ljudi te sam željela da se čuje njihov glas, a rijetke su to prilike da bi se propustile, razmišljam šta dalje. Ovdje ću biti još ovoliko koliko sam već, nedjelju dana – sasvim dovoljno da odlučim. Ja sam pomagala ljudima čitav život i ovih 10 godina je samo bilo na organizovan način. Moj odnos prema ljudima u nevolji se mijenjati neće, pomoći ću kad god mogu od sveg srca. Da li će to biti kroz Banku hrane odlučiću za ovih sedam dana. Moja ljubav i iskren pristup je bio jači od naredbe da iako zdrava ne sađem 5 min ispred zgrade.

Možda je ova kazna, ovaj malo poboljšani zatvor, prilika da podvučem crtu.

Slične objave

Comments ( 2 )

  • Milena

    SVAKA ČAST….Inspirativno, rijetko kvalitetno…

    • Lozen

      Hvala Vam puno, svako dobro!

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Design by: Webfox.me                                                               © Copyright Lozen.me 2018                                                                   kontakt@lozen.me