“Dakle, drage moje djevojčice, nije uopšte važno imate li četrnaest, sedamnaest, dvadest ili pedeset šest godina!Susretao sam ja i djevojčice od sedamdeset dvije, i odmah se nekako vidjelo da su još klinke: mislim, vidjelo se to po načinu na koji su zrikale unaokolo i krile smješak u prste, kako su isprobavale perike sa loknama boje zlata u robnoj kući,ogledajući se malčice iskosa i vrlo koketno – bile su to prave klinke od sedamdeset dvije godine, na časnu riječ! Jer, drage moje naglo ostarjele djevojčice, niste vi krive što se život našalio sa vama, pa vas jednog jutra probudio kao i obično u pola šest, kad ono 8 banki!

Opa!A vi se još pitate da li je 1900. i neke trebalo da popustite jednom putujućem glumcu i dozvolite mu da vas poljubi, pitate se i pitate, a sve idete na prstima da ne probudite unuke; bosim nogama šljapkate po betonu (koliko sam vam samo puta rekao da navučete papuče, a vi opet ništa!), oblačite se onako još spavajući i ložite peć, pa ronite kroz jutarnji smog da kupite kilo polubelog, paklo butera, jogurt, kifle, mortadelu… a tamo već 8 banki, a još niste načisto da li je trebalo dozvoliti onom putujućem glumcu da vas coki, ili nije?

”Beleške jedne Ane”, Momo Kapor

Foto: Pexels