Osmijeh, to je ono što nam odavno nedostaje. Osmijeh prkosa, pobune, inata, borbe. Osmijeh poruke onima koji žele da plačemo. I uporno rade na tome. Onaj osmijeh koji smo imali kada smo, mladi i odvažni, poručivali: „ Gađite i nas, nijesmo gubavi“-  Osmijeh , koji nam je u nasleđe ostavio Ljubo Čupić. Kao amanet. Na taj osmijeh me podsjetio roman Obrada Nenezića „Osmijeh za Mariju Mihailovič“ navodeći me da se zapitam da li se, i ako jeste kome se, osmijehivala Joka Baletić, zaboravljena heroina iz grada pod Trebjesom. Zaboravljena, tvrdim, jer se njene smrti malo ko još sjeća, o njenom životu se malo zna, ona nije postala simbol borbe za slobodu, o njoj se ne pjevaju pjesme, o njoj se ne pišu romani. A trebalo bi, zaslužila je. U Vitovom gradu N. uvijek sa ponosom pričamo o sinovima ovog grada – herojima, pjesnicima, slikarima, sportistima, boemima. . . Kćerke su uvijek negdje u sjenci, s ove strane praga.

,,9 maja 1942, kad je na rubu groblja pod Trebjesom strijeljan Ljubo Čupić, sa druge strane brda je obješena njegova mlada drugarica i saborac Joka Baletić. Dželati su računali da će tako razbiti mit o neustrašivosti, junaštvu i čvrstini partizanskih boraca i ustanika. Očigledno su vjerovali da će narodu, silom okupljenom da prisustvuje egzekuciji, utjerati strah u kosti i pokazati silu i moć, ali su i Joka Baletić kao i Čupić svojim prkosom i držanjem na gubilištu sledili krv u žilama i zadivili i one koji su ih poslali u smrt. Joka je sama stupila pod vješala i sama, vezanim rukama, namakla omču na vrat a da joj se oko nije namrdilo.“

Smrt fašizmu sloboda narodu!

Foto:Unsplash