Ljupka Kovačević
Mar 26, 2020
Posted by: Lozen

Sa Ljupkom Kovačević o mentalnom zdravlju u doba korone

Korona virus nas je uveo u nepoznato, izazvao je brigu i strah i natjerao nas na socijalnu distancu i izolaciju. Čovječanstvo danas izgleda kao voz koji je iskočio iz šina. Kućna izolacija na koju nijesmo navikli čini da se osjećamo kao u pritvoru, i u njoj se suočavamo sa onim što jeste, sa onim što biva i sa brigom zbog onog što nam tek dolazi.  O tome kako smanjiti stres, kako kontrolisati strah, kako najbolje prihvatiti stanje stvari , kako pomoći sebi i drugima razgovarala sam sa Ljupkom Kovačević, psihološkinjom iz Kotora

  1. Otkad smo suočeni sa nevidljivim neprijateljem i životom u izolaciji strah se javio kao odbrambena emocija, kako ga držati pod kontrolom i kako se suočiti sa njim?

Strah je učinkovita emocija koja je uglavnom vezana za opasnu situaciju ili situaciju koja se preopoznaje kao opasna i čovjeku omogućava trenutnu mobilizaciju organizma  da reaguje bijegom ili napadom (približavanjem). U situaciji jakog straha može da se reaguje i potpunom paralizom. Anksioznost je neodređeni strah kada osoba procjenjuje da nije u stanju da izađe na kraj sa životnim teškoćama. Reagovanje je slično ali je uzrok straha različit…

Strah od korona virusa sadrži obije komponte – realnu opasnost  ali i dodatno ubjeđenje da se ne možemo iznijeti sa datom situacijom, što donekle zavisi od naše stabilnosti ali i od povjerenja u zdravstveni i društveni sistem . U ovoj situaciji javljaju seljupka oba, korisna, ali mogu biti nekontrolisana pa stvarati teškoće u komunikaciji.

Ono što se  može pokušati jeste da ubjeđujemo  sebe da će sve biti dobro i da slijedimo uputstva autoriteta da zaštitimo sebe i druge ali i koliko god možemo suzbijemo katastrofične fantazije .  Strah i anksioznost su samo osjećanja i mišljenje značajno utiče na njih.  Pomaže i izbjegavanje  ovih osjećanja usmjeravanjem pažnje na aktivnosti koje mogu biti prijatne  – od pletenja do fiskulture , ples, crtanje, popunjavanja ukrštenih riječi ili nešto korisno –čišćenje, pranje, slaganje i sl.

  1. Narod na Balkanu je proživio ratne strahote, ekonomske krize i čini se da je moto većine ,,što me nije ubilo, to me je ojačalo”. Ipak postoje i oni koji su sve to preteško podnijeli i za koje ovo može biti okidač, kako im pomoći?

Navedeni moto odnosi se se na ljude koji su skloni, ili su imali sreće da iz teških iskustava izvuku adekvatne pouke I obogate se kao osobe ( sazru).  Nažalost mali broj ljudi u našoj kulturi je dostigao taj nivo razvoja. Kulturološki  glorifikujemo gubitke,  tragedije, junaštva , pobjede  i  poraze što  snažno otežava izlazak iz ojađenosti i stigme i otežava da postignemo ispunjen i srećan život. Zbog navedenog se tragedije ( ratovi i krize) lako ponavljaju.  Dakle, veliki broj ljudi ne uspijeva  psihološki da prevaziđe prošlost pa žive stalno u njoj zaglavljeni u bolu i strahu i njoj se obraćaju umjesto da stvaraju nove modele ponašanja , nenasilnije i stabilnije. Ne znači da će na  ljude koji žive navedenim stilom ova situacija djelovati  posebno uznemirujuće, ponekad može da djeluje i otrežnjujuće.

Postoji u crnogorksom društvu ( ali i ne samo kod nas) dodatno  razvijanje  nepovjerenja u bližnje, sa čim se često manipuliše , pa i sada.  Paralelno  sa realnom opasnošću i naporima da se situacija kontroliše i spasu životi ljudi javljaju se: pretjerano hvalisanje  moćnika, zloupotreba položaja, optuživanje, stigmatizacija, proganjanje ” neposlušnih”, i obaveza potkazivanja i omalovažavanja što psihološki skreće pažnju sa problema  i odnose među ljudima čini zamršenijima. Bilo bi mnogo poželjnije da moto “istorija je učiteljica života”  mijenjamo  u  neku ljudskiju varijantu npr. nenasilje je učiteljica života.

Onima kojima je ovo okidač  da razvijaju različite teorije ugroženosti i zavjere , se može pomoći tako da ih ne štitimo od njihove prošlosti nego da ih upozorimo na našu zajedničku budućnost, ukoliko je to moguće.

  1. Kako prepoznati kod nama bliskih osoba da se nešto dešava, da ne podnose novonastalu situaciju dobro?

Teško je u situacijama krize imati zahtjeve da se naši međuljudski odnosi mijenjaju iako se oni ponekad pod uticajem siline trauma koja nam se desi spontano mijenjaju (kod srećnika nabolje). Ali ove “vanredne mogućnosti” nose potencijal promjene ukoliko se napravi svjesni napor da se nešto promijeni.  Teško nam je kada procijenimo da se neko nama blizak teško nosi sa ovom situacijom  ali trebamo prihvatiti i da se mi sami teško nosimo sa njom. Prepustiti da osoba, ako nam je bliska i ako ima povjerenja u nas kaže  što joj se dešava ali isto tako poštovati (osoba može biti i inače nepovjerljiva i samodovoljna) odbijanje, vjerovati  da će se sama MENTALiznijeti sa tim osjećanjima. Svako ima pravo  na svoj način borbe sa ovom situacijom i to treba razumjeti jer to zavisi od lične predistorije funkcionisanja te osobe.  Možemo da kažemo svoje mišljenje ali  i da znamo da ono nije obavezujuće za drugu osobu. Npr. Pitati  – Čini mi se da ova situacija utiče na tebe na način …( navesti što ste primijetili da se promijenilo a bilo je drugačije) … mogu li ja u nečemu  da ti  pomognem ?

 

  1. Kako pomoći onim ljudima koji već imaju mentalno oboljenje i primaju terapiju a kućna izolacija dodatno utiče na pogoršanje njihovog psihičkog stanja?

Mislim da treba nastaviti sa terapijom,  biti u kontaktu sa psihijatrom koji liječi osobu, pitati osobu da li joj je potrebna dodatna terapija i imati povjerenja da je i ta osoba svjesna situacije i da i ona može sebi i drugima da pomogne svojim iskustvom i predlozima. Bolest nije povezana sa ovom situacijom i ne znači da osoba neće mobilisati svoje zdrave potencijale da se sa njom iznese.

  1. Pokrenute su i telefonske linije kao jedan vid psihosocijalne podrške, šta mislite koliko one zaista mogu pomoći ?

Mogu pomoći.  Sam razgovor sa drugom osobom, naročito ako  je stručna i ako vjerujemo u njene stručne kapacitete pomaže, to  je značajna podrška. Razgovor  može umiriti i pokrenuti osobu na drugačije viđenje ili ponašanje u ovoj situaciji.

  1. Sa pričom o karantinu krenule su i priče kako provesti vrijeme sa porodicom, sa djecom, sa partnerom. Otkud ta otuđenost unutar porodica?

Ne bih rekla da su naše porodice ( uzimam u obzir Crnu Goru) otuđene na način na koji se to uobičajeno misli ( distance među ljudima, individualnost, autonomija) naprotiv.  Smatram da je u našim porodicama najveća teškoća – nasilno komuniciranje (kulturološka karakteristika). U uslovima izolacije i veće usmjerenosti na zajedništvo ta agresija može da eskalira i stalno remeti odnose. Naučeni smo na poslušnost zbog straha, stida ili osjećanja krivice a ne iz poštovanja, razumijevanja i ljubavi prema drugoj osobi. Naš vaspitni i obrazovni sistem propustio je priliku da nam u ovome pomogne i promijeni matricu komunikacije. Kod nas se granice druge osobe (sposobnosti, emocije, pozicija) ne poštuju , neko ko zamišlja da je autoritet smatra da ima neupitno pravo da donosi  pravila ponašanja i diktira osjećanja drugima. Plašim se da će u našim porodicama biti dosta nasilja  zbog straha i neznanja i da će nas to dodatno ranjavati.

  1. Izolaciji je pokazala da ljudi  imaju problem sa slobodnim vremenom, kako ga organizovati a da nam ta organizacija koristi u ovoj situaciji?

Kod nas je problem sa zajedničkim  slobodnim vremenom I  mimo  “stanja korone” . Žene nisu ni naučene da imaju slobodno Ljupka K.vrijeme  a ako ga i imaju koriste ga u krugu porodice. Njima će, pretpostavljam,   izolacija i usmjerenost na kućni poaso i ukućane  lakše pasti. Muškarci, koji su imali vise slobodnog vremena i koristili su ga uglavnom van kuće ili u aktivnostima koje su samo njih okupirale imaće vise teškoća da se usmjere na porodicu i zajedničke aktivnosti. Djeci će svakako nedostajati  izlazak  vani  i njihovo društvo sa kojim su provodili slobodno vrijeme , mogu to nadoknaditi savremenim tehnologijama ali će im svakako biti teško ostati u skučenom prostoru i usmjereni na porodicu (naročito ako su tinejdžeri).  Važno bi bilo da svako razumije svoju poziciju i poziciju drugih i da podijele  osjećanja vezano za ono što gube. U našim uslovima, naravno teško, ali vrijedi pokušati organizovati sastanak na kom bi svi rekli –šta gube i šta im nedostaje (možda sedmično?)

Plašim se da će u ovoj situaciji najveća odgovornost za odnose i organizaciju pasti na ženu a što dodatno problematizuje  odnose. Produbljivanje razlika i gubljenje kontakta  može biti tipično – djeca na mobilnim, muškarac ispred TV-a , žena hraniteljica, čistačica, zabavljačica, njegovateljica, “rame za strah”… Žena se proziva kao “krivac” ili kao “mirotvorka” u situaciji kada je i ona sama ugrožena. Teško je to podnijeti sve vrijeme (može neko vrijeme) pa će sistem “pucati” kroz agresivne ispade, koji mogu biti i nekontrolisani i povredljivi.

Možda se ovo može izbjeći ili makar ublažiti  ako se obrati posebna pažnja na komunikaciju i podjelu odgovornosti. Recimo, kada bi na zajedničkom sastanku svih ukućana dogovorili što će ko da radi tj. ko je za što odgovoran u domaćinstvu i koje će vrijeme koristiti (tokom dana) za zajedničku aktivnost u kojoj će svi učestvovati, makar zajedničko gledanje neke TV emisije (svi moraju biti prisutni) i razgovor o tome ili neke zajedničke društvene igre (sedmični plan, koji se može mijenjati). Plan preispitivati i mijenjati zavisno od ideja ukućana (u ovome mogu učestvovati svi ukućani od četiri godine i svi stariji, nema ograničenja u starosti) a optimalno jedanput sedmično.

  1. Kako najbolje da brinemo o sebi u toku kućne izolacije i da iz nje izađemo psihički jači?

Ne bi trebali da imamo zadatak da izađemo psihički jači ali je važno da ispunimo vrijeme aktivnostima koje volimo, da u kriznim situacijama a to su situacije kada nas preplavi strah ili tuga ili osjećanje krivice razgovaramo sa drugima (nije neophodno o osjećanjima koje imamo a dobro bi bilo) ili iskoristimo neku raniju šemu tj. način na koji smo se borili sa tim osjećanjima (sigurno da ovo nije prva situacija susreta sa takvim jakim osjećanjima iako je specifična) nešto što je ranije pomagalo može i sada da pomogne. Imati svijest o tome da će ovo proći i da ovu privilegiju (izazov, problem, iskustvo, nesreću – kako god ga nazvali)  nećemo više imati ali ćemo imati još životnih izazova u kojima nam ovo iskustvo može biti od koristi.

Ako imate dodatnih  pitanja za psihološkinju pišite nam na kontakt@lozen.me, margita@lozen.me ili nam pošaljite poruku na facebook stranici Lozen i instagram profilu lozen_me… Ostanite kod kuće, čuvajte se i znajte da će i ovo proći

Slične objave

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Design by: Webfox.me                                                               © Copyright Lozen.me 2018                                                                   kontakt@lozen.me