Dobar ti dan, zemljo moja.
Opet smo ti ne(pre)poznati.
Na vješaoniku jednog prosječnog porodičnog doma uvijek ima više kaputa nego što ta sirota i hrabra materijalna tvar, taj nepravedno zapostavljeni heroj uglova naših kućnih odaja, može na sebi da po(d)nese. Djeluje mi da je, upravo zbog “nagužvanosti“, još odavno ponestalo prostora u kadrovskim strukturama zaposlenih mog čestitog grada i moje bistrooke države. Samo je, istini za volju, razlika sadržana u činjenici da se “gužvanja“ najviše prepoznaju u kancelarijama, nepravilnoj brojnosti stolica i mnozini ljudi koji, dragi moj Bože, svaku, silom prilika, ne mogu da zauzmu. I evo, dok pišem ove redove, krajnje sjetno i ironično, i sama shvatam zašto se za nas drugačije od pomenute mnozine, a međusobom slične ne može izvojevati adekvatan prostor.
Pomalo bolna tema za jednog magistra književnih nauka i za svu moju sabraću koja se nužno i blagovremeno „javljaju“ i identifikovana su na birou rada kao redovni prijavnici manjkavosti svoje lične profesionalne šanse. Napomena: Ozvaničena manjkavost pravdana je surovom istinom da takvi ljudi imaju zaleđe od isključive zavidne obrazovne i radne biografije, odsustva bilo kakvog vida posredovanja pri pronalasku posla, želje za plodonosnim zalaganjem, ali i ispoljavanjem sopstvene samosvijesti, lišene prigušivača koji vrebaju iz prikrajka. Ma, još je i dobra stvar da nas barem pokoji portal izbaci i objavi u brojkama, da se svi zajedno, odvažno poraženi od domaće nepravde, nađemo barem kao statistički podatak koji će neko letimično pročitati, dok žuri da sjedne na onu stolicu iz prvog pasusa (na koju, sve i da hoće, ne može pošteno sjesti).
Elem, naslovna ne(pre)poznatost najviše se dokazuje na primjeru života „po konkursu“. Ko god me poznaje zna i da riječ konkurs u mom svakodnevnom rječniku zauzima istaknutu poziciju. Pa, valjda zato što je sinonim za sve što je unaprijed izrežirano, osmišljeno, pripremljeno, za sve što nije pošteno i sa čim mučimo muku i sa kim učestvujemo u trci… Ali svakako, pratite konkurse, možda vas nekad nešto i zakači, pa vas sistem prepozna, jer, majku mu, narod kaže da je bitno ući u sistem, postati dio tog korpusa i druge petparačke priče.
Dragi obrazovani ljudi, svi vi koji ste se zajedno sa mnom toliko trudili, znam da oporavak od prostrijelnih rana kameleonskih i nedemokratskih odluka traje predugo. Znam, i zato pišem o tome koliko nam je svima teško. Znam kakav je osjećaj ne biti diskreciono pravo nekog direktora samo zato što si profesor koji dolazi sa bogatom dokumentacijom, ali nema nikog da za njega pozove, interveniše, urgira, vrši malverzacije… Obrazovani, pa zar nije došlo vrijeme, i to još godinama unazad, za revoluciju? Hajde, ako ništa drugo, da našim znanjem razmaknemo stolice u prepunim kancelarijama, da renoviramo sistem i da dignemo glas protiv tiranije koju vrše nad nama koji smo, iz nekog nepoznatog razloga, nepodobni.
I da nam još hiljadu godina ne dozvoljavaju, MI IMAMO PRAVO, pravo da ne odustanemo!
Autorka: Sanja Pavićević
