Svakodnevno čujem ili pročitam nešto o današnjoj djeci i njihovom čudnom odnosu prema igri, loptu i poligon  su zamijenili računar i soba, a virtuelni prijatelji one prave. Poznajem neke roditelje čija su djeca od rođenja ispred ekrana, bebe su bile u hranilici ispred TV ekrana dok malo stariju djecu zabavljaju telefonom, pitam se ko je onda odgovoran za to što nam se djeca ne igraju, roditelji ili djeca. Roditelji obično kažu da ne mogu drugačije da smire djecu, nije do njih već do te nemirne djece. Neka bude da je tako, iako svi znamo da nije. Sjetih se svog djetinjstva i igara koje smo mi tada igrali:

Lastiš je igra za koju su potrebne tri drugarice i komad lastiša, dok dvije drže lastiš treća ga preskače. Preskakanje je pratila pjesma ,,Ema esesa“. Najpopularnije varijante ove igre su : ,,Titova parada“ i ,,Prstići“, a razlikovale su se po redosledu i načinu preskakanja lastiša.

Žmurke je igra u kojoj jedan traži a ostali se kriju. Igra započinje tako što onaj koji traži zatvori oči i naglas broji do deset a ostali se za to vrijeme kriju. Pobjednik je onaj koji zadnji ostane sakriven, oni koji su otkriveni pomažu u traženju ostalih.

Gradovi je igra za koju su potrebni papir i olovka i najmanje dva igrača. Na papirima se crtala tabela sa rubrikama: država,grad, planina, rijeka, biljka, životinja, stvar i na kraju bodovi. Po dogovoru jedan od igrača izabere slovo, recimo M i onda igrači popunjavaju rubrike – grad sa početnim slovom M, država sa početnim  slovom M i ko prvi popuni rubrike taj dobija bodove, ispravnost rezultata se kontoliše čitanjem istih naglas, često se dešavalo da se izmisle odgovori u nedostatku pravih.

Sjećam se i domina, klikera, ne ljuti se čovječe, monopola  …   Nekad su nas tjerali da uđemo u kuću, sad roditelji djecu mole da ponekad iz kuće izađu

Foto: Unsplash